Učenica Paola Čargonja (III. AT) pod stručnim vodstvom nastavnice Tine Udović, prof. i nastavnika Ervina Grujića, prof.  napisala je svoju novu kolumnu za Školske novine.

Kolumna Paole Čargonje (III. AT):  Trenutak ozbiljne neozbiljnosti

NENORMALNO NORMALNO

Možda nije normalno pitati što je to normalno i zašto je nešto normalno, ali meni je taj pojam u posljednje vrijeme nenormalno često u mislima kao nešto što me zbunjuje, dok istovremeno imam dojam da ga mnogi prihvaćaju kao nešto, kako da kažem, najnormalnije. „Biti normalan” uglavnom podrazumijeva konformizam, što znači da se ili zbog pomanjkanja hrabrosti, ili iz oportunizma nekritički prihvaća mišljenje većine. Treba se usuditi biti čovjek, pa tako i misliti ili djelovati „nenormalno”. Da je sve ostalo na „normalnome”, nikada ne bismo napredovali. Definiciju, odnosno značenje normalnog odredilo je društvo u kojemu živimo. To je zapravo niz normi koje su svi, naravno, prihvatili zbog straha od izopćenja iz društva ili sličnoga i tako s vremenom zapustili ideju o unikatnosti i različitosti osobe što je ustvari najveća privilegija koju imamo u životu. To je pogotovo vidljivo kod osoba mlađe dobi odnosno tinejdžera. Zbog želje za stvaranjem svog stila i izricanjem svoga mišljenja, ostvarivanjem snova i sličnoga dolazimo do one točke gdje nas ljudi oko nas počnu omalovažavati, vrijeđati, zapostavljati, postanemo glavna tema na kavi poslije škole itd. A zašto? Zato što smo zapravo htjeli pokazati svijetu kako je biti svoj i biti drugačiji u redu. Društvo nas neće prihvatiti ako se ne uklapamo i ne stapamo s masom. Ako nemaš „Adidas superstar“ na nogama, tajice, majicu oko pasa i „ispeglanu“ kosu-nisi IN, ne žele te u društvu. 50 lajkova na profilnoj? Premalo je to, “Ne možeš sjediti s nama.” “iPhone 7 je izašao, a nemaš ga?”- smak svijeta samo što nije došao. Imaš san koji ne uključuje upoznavanje svog idola nego je zapravo realan i vezan za bližu budućnost? Osuđivanje kreće otprilike pet sekundi nakon što si izgovorio tu rečenicu. To su ljudi. To oni rade – kradu snove, pakiraju ih u kutije i pretvaraju maštu u poslušnost, a kreativnost u pravocrtnu kretnju. Govore stvari poput  “to se tako ne radi” i nadaju se da nitko neće pitati zašto ne, jer je „zašto ne” znak neposlušnosti, jer je jedini odgovor koji imaju „Jer sam ja tako rekao”. Stvaraju ljude u kutijama. Grozne ljude u kutijama koji znaju samo osuđivati. To su oni ljudi koji ti govore: “Ne smiješ i ne možeš farbati izvan linija”, iako ti želiš farbati izvan njih. I onda shvatiš da zapravo možeš sve jer je važno ono što ti smatraš da možeš i ono što ti želiš raditi. Kad jednom kažeš „mogu”, ljudi ti stvarno počnu vjerovati da možeš, i što je najvažnije – počneš vjerovati samome sebi. Onih koji ti govore da ne možeš je sve manje. Možda ih je zapravo jednak broj, ali ih više ne primjećuješ, i znaš da više nikada niti jedan „ne možeš” neće biti jači od tvojeg „mogu.” I počneš raditi ono što voliš. Možda na početku s malom dozom nesigurnosti i straha zbog tuđih komentara, ali taj osjećaj brzo prođe ako pokažeš da možeš nešto raditi dobro. Farbaš izvan linije. Hodaš sa smiješkom na licu jer znaš da te nisu uspjeli ugurati u tu kutiju prepunjenu normama, jer znaš da si sav baš nekako svoj i uživaš u životu.