Učenica Paola Čargonja (II. AT) pod stručnim vodstvom nastavnice Tine Udović, prof. napisala je svoju prvu kolumnu za Školske novine. Kolumne Paole Čargonje objavljivat će se pod nazivom Trenutak ozbiljne neozbiljnosti, pozivamo vas na uživanje u čitanju!
Kolumna Paole Čargonje (II. AT): Trenutak ozbiljne neozbiljnosti
KOLIKO PUTA?
Koliko puta smo prošli školskim hodnicima i ugledali mrka, ili pak tužna lica? Zapitajmo se kako bi bilo da toga nema, kako bismo se osjećali kada bismo mi to mogli promijeniti? Pa odgovor je jednostavan, osjećali bi se mnogo bolje i bili bismo mnogo sretniji. Mi smo zaista ti koji mogu promijeniti mnogo stvari u našoj okolini malim, jednostavnim gestama, bez mnogo napora, ali s brzo vidljivim rezultatima. Na primjer osmijeh, kompliment. Nismo ni svjesni koliko nekome to znači i koliko bismo nekome mogli popraviti dan s tim. Na žalost, ljudi danas na takvo nešto reagiraju iznenađenim izrazom lica zato što je to postala rijetkost. Više ne smiješ nikome pomoći, dati mu kompliment ili nešto slično zato što se odmah misli da imaš neke skrivene namjere. Žalosno, ali istinito.
Koliko puta smo bili osuđivani ili izopćeni iz društva zbog našeg razmišljanja, različitih stavova, zbog onoga što jesmo? Bezbroj, ali privilegija života je da budeš svoj, da se pronađeš i uživaš u životu. Ja sam se, na primjer, pronašla u plesu, crtanju, izrađivanju skulptura, i koliko god ljudi govorili da se od toga treba maknuti jer od takvih stvari nikada ne proizađe ništa dobro, ne slušam ih zato što ne želim da od mene naprave nešto što nisam i da uskrate mi slobodu odabira vlastite sreće, naposlijetku ne možeš ni maslačku reći: „Hajde budi ruža.”, kao ni jedinstvenoj i neponovljivoj individui : „Hajde, budi kao on.” U redu je biti različit i u redu je biti svoj.
Koliko puta ste čuli ono dobro staro zlatno pravilo „Ne čini drugima što ne želiš da drugi čine tebi.” ? Lijepo zvuči, ali ga je zapravo vrlo teško primijeniti u praksi. Koliko puta smo nekome naštetili pa se čudili kada nam se istom mjerom vratilo? Naravno, to je sve za ljude, ali kada to ne možemo svjesno spriječiti u potpunosti, probajmo barem smanjiti količinu ogovaranja i sličnih postupaka koji bi mogli naštetiti drugima, odnosno povrijediti ih.
I sada dolazimo do onoga što je najrašireniji problem pogotovo kod nas mladih, a to je koliko puta smo prešutjeli nešto što nas je mučilo, što nas je, tako reći, gušilo i u isto vrijeme dovelo nas do točke gdje više nismo mogli šutjeti, gdje su emocije prevladale. Ono što nas dovodi do takvih situacija su ljudi i njihovo ponašanje prema nama. Baš zato ne bi trebali sve što ljudi kažu uzimati srcu zato što nas svaka njihova kritika navodi na negativno razmišljanje o sebi što nikako nije dobro. U životu treba znati razlučiti dobro od lošega, odnosno dobre od loših osoba, od tih loših osoba treba se udaljiti zato što one negativno utječu na nas i u isto vrijeme okružiti se pozitivnim, dobrim osobama kojima je stalo do vas, koje se ne druže s vama samo iz neke koristi, koje će vam znati uputiti kritiku kao i kompliment ili pohvalu. Ukratko, trebamo naučiti biti kvalitetne osobe, okružiti se kvalitetnim osobama i pozitivom, a sve ostalo će doći, po prirodi, samo od sebe zato što naposlijetku sve kreće od nas samih.
Sami stvaramo, odnosno kreiramo svoju sreću i sebe kao osobu. Zato trebamo dati sve od sebe da si život ispunimo hobijima koji nas ispunjavaju, okružimo se kvalitetnim i dobrim osobama i na kraju živimo taj život punim plućima zato što je život kratak, a mogućnosti su beskonačne.