NOVE SPOZNAJE NA BIENNALU ARHITEKTURE U VENECIJI POD ZAJEDNIČKIM NAZIVOM “MANJE JE VIŠE”
TOLIKO TOGA JE BILO !
AUTORICA: MARIJA CINDRIĆ
SNIMILA: MARIJA CINDRIĆ
Iako je očekivan s najvećim uzbuđenjem i nestrpljenjem od strane nas učenika, Biennale arhitekture je svojim prijašnjim ne baš svim zanimljivim inovacijama pobudio razmišljanje o tome otići ili ne. Je li je put u Veneciju na Biennale stoga rizik, ili zajamčeno najveći događaj arhitektonskih inovacija cijeloga svijeta? Naravno, izlaže se zbog mogućnosti unaprjeđenja struke, pobuđivanja mašte i ideja u realizaciji kako samih postavljenih maketa i radova od strane posjetitelja, tako i budućih projekata arhitekata. No sviđa li se to svima?
Za mene je ovogodišnji Biennale pobudio pozitivno razmišljanje i shvaćanje postavke 12. Biennala arhitekture s temom „arhitektura povezuje ljude“. Viđeno sam doživjela kao dopunu mojem dosadašnjem strukovnom znanju i shvaćanju pojedinosti arhitekture, ali više u onom vizualnom nego u funkcionalnom smislu. Svaka država tako je nastojala pokazati svoj put povezivanja ljudi u arhitekturi izloženim instalacijama, suvremenim medijma, 3D tehnologijom, skicama, skulpturama, maketama, te ispisanim riječima bilo na zidovima, lecima, ili pak knjigama. Najuspješniji u tome bili su Japanci, s paviljonom u prostoru Giardina kao i paviljoni dijela ostalih zemalja izlagača. Drugi dio izložen je u Arsenalima povijesno najvećeg brodogradilišta galija. Upravo u tom dijelu Venecije „upoznali“ smo naš, moglo bi se reći, improvizirani paviljon koji smo prije same organizacije putovanja u Veneciju željno iščekivali, ali ne u onom viđenom smislu, putem TV-a, već najavljivanom kao nešto unikatno. U općoj želji svih Hrvata kako bi pokazali svoj „izum“, dogodilo se ono najgore. Naš ploveći paviljon izrađen od armaturnih mreža međusobno povezanih i zavarenih nije bio privezan za jedan od vezova venecijanske rive. Oštećen pri transportu postao je prijetnja za posjetitelje, a gotovo svi arhitekti nisu željeli ugroziti sigurnost mase koja bi zasigurno posjetila izloženi objekt, jer bio bi, to je sasvim sigurno, među najvećim atrakcijama Biennala arhitekture.
Ovako nam ostaje nada kako će biti vraćen na mjesto gdje je izrađen te obnovljen i možda izložen u bižoj budućnosti, ako ne u inozemstvu barem u Hrvatskoj.
Osim hrvatskog, tako se u nekim najspominjanijim i radovima koji ostaju u sjećanju isprepliću jednostavnosti i složenost prikaza konstrukcije.
Gardin koji u svakom pogledu odiše jednostavnošću jest onaj Belgije. Prvi paviljon, ispunjen korištenim vratima, sagom pričvršćenim na zid , ogradom stubišta postavljenom uza zid, starim stolicama čekaonica, potrošenim komadima podnih podloga svakako u promatraču postavljaju pitanje što je autor time htio pokazati. Iz predstavljenog zasigurno svatko na svoj način može objasniti takvu situaciju u arhitekturi, ali pretpostavljeno, baziran je na onome manje je više.
Za razliku od Belgije, nizozemski izložbeni prostor ispunjen je u potpunosti. Natpis o gradu uvodi nas u prostor podijeljen na etaže. Pogled na strop prve etaže odiše plavetnilom, plavim kvadratićima na žicama. Sama postava na prvi pogled ostavlja dojam neba no ubrzo pobuđuje znatiželju što to zapravo predstavlja za arhitekturu kao poveznicu među ljudima. Stube tako ubrzo privuku pozornost „šetača“ na etažu iznad plavetnila. Sada kvadratići postaju kuće, maketa smirenog grada. Lagana konstrukcija nadopunjena je koncima i čavlićima na zidu koji projiciraju zgrade. Ne shvaćajući postavu na samome početku otkrivenje i onog kompliciranog i bitnog ove ideje i njeno zračenje optimizmom iznenađuje.
Uz mnoge makete zgrada, objekata, gradova, javnih prostora pažnju privlači ona maketa tigra to jest zgrade na trgu grda u postavi austrijskih arhitekata. Uz takvu prezentaciju tigra kao zgrade autor je povezao mnoge u zamišljanju i razmišljanju o stvarnoj mogućnosti i funkcionalnosti takve izvedbe. Možda ipak malo preambiciozna maketa za neko njeno buduće realiziranje u pravoj veličini.
Osim makete tigra i mnoge druge takve izložene konstrukcije ostavljaju čovjeka „bez daha“ svojom preciznošću u vrlo malim dimenzijama i realnim prikazima. Kao na primjer blještava roza kuća u talijanskom dijelu. Blještav materijal, posebna ovalna konstrukcija i vrlo neobičan oblik sami po sebi privlače pozornost. Sam izgled privlači no bi li i funkcijom, kojom danas većina teži, to omogućila, ostavljamo nerazjašnjenim misterijem jer ne možemo ni zamisliti izgradnju nečeg ovakvog, ili je i to zabluda?
Razigrana instalacija, srpskih nam susjeda predstavlja park, javnu površinu na kojoj i oni nepoznati međusobno sudjeluju u igri i komunikaciji. Međusobno povezane drvene grede formiraju klackalice neobičnih oblika pa čak i za više od dvije osobe istodobno. Općenita atmosfera parka kao zone za brojne zaigrane nadopunjena je biljkama koje putuju na kotačićima, tako i one mogu s vama u šetnju. Originalna ideja izvediva svakako u svakom parku no možda i malo pre uobičajena kao način povezivanja.
Osim osjećaja zaigranosti ljude povezuje i ljubav koju su Mađari pokazali jednostavnim drvenim, raznobojnim olovkama i bojicama privezanim konopcima za strop slobodno ovješenim. Iako formiraju kvadrate, prolaze, i dojam skučenosti što nisu karakteristike ljubavi, to nastoje prikazati. Bez pročitanog naslova ove formulacije u arhitekturi,tako ne bismo shvatili bit skromnih materijala u ovom paviljonu, što donosi sumnje kod promatrača.
Dopunu prirodnom materijalu drva kod grčke Arke čine biljke tog podneblja te svakodnevne stvarčice. Cilj ove konstrukcije broda jest objediniti i definirati u kontekstu upoznavanja kulturne, klimatske, civilizirane, poljoprivredne odnose u komunikaciji kojom bi predstavili svoju državu, ali na temelju toga i prihvatili kritiku ili pohvalu prema svojoj konstrukciji odnosno kraju iz kojeg dolaze u svrhu povezivanja sebe s drugima.
Mnogo drvenih daščica koristili su arhitekti Češke i Slovačke u piramidalnim, spiralnim i kružnim oblicima. Toplina drva ovdje se ističe u potpunosti, a opuštenost atmosfere odlika je ovog gardinskog paviljona. Zrcalo nasuprot konstrukcijama po cijeloj površini zida daje dodatan šarm i vizualnu prostornost prostora koji ga ujedno i čini dostupnim za bilo koju aktivnost, igru i komunikaciju bilo s poznatima ili pak onima koje prvi put susrećete.
Smirenost, pozitivnost, monotoniju i jednostavnost rumunjski autori bijelog prostora neravnih zidova postigli su konstrukcijom. Ulazak u prostor unutar prostora u koji prolaznici mogu proviriti tek kroz tri rupe u zidovima, osim privatnosti pružit će čovjeku osjećaj sigurnosti. Time su željeli dočarati naseljenost i atmosferu Bukurešta, no može li velegrad donijeti smirenost kao ovaj prostor znati će samo njegov stanovnik odnosno posjetitelj bijenala i poznavatelj Bukurešta istovremeno.
Bjelinu kod kanadske šume bijelih akrilnih listova „razbija“ crnina prostora tj. crna boja zidova. Šuma kao divljina ovdje je pokrenuta nježnim pokretima senzora i mehaničkih spojeva koji proizvode i zvukove slične zrikanju. Ovdje je prikazan i umjetnički duh arhitekture, smirene divljine neprirodnih materijala koja želi približiti unutarnji prostor prirodi s kojom je povezan i čovjek.
Florescentne trake u crnom prostoru, no ovog puta Australije, kao putokazi kroz prostorije i prolaze dovode do platna na kojem uz pomoć 3D tehnologije prikazuju, a mi doživljavamo urbanizam, sada i u budućnosti oko 2100. godine. Ekstrem crnine i florescentnosti u ovom slučaju na efektan način u čovjeku pobuđuju zamišljenost i misteriji za budućnost i njen razvoj u korak s vremenom.
Giardini su prikazali raznolikost shvaćanja arhitekture i njenog načina povezivanja ljudi, a najuspješniji upravo u tome po odluci stručnjaka bio je japanski paviljon. Stambeni objekt povezan s onim rad uz najsitnije detalje kod makete objekta, koji se mogao razgledati i iznutra. Jednostavan, funkcionalan, dostupan prikaz osvojivši nagradu Zlatnog lava Biennala arhitekture, zapitao je mnoge da li se i danas još uvijek teži jednostavnosti, a ne tolikoj improvizaciji inovacija koju su mnogi pokazali.
U Arsenalima su se istakli i radovi u eksterijeru, nažalost, ne i naš hrvatski, a to je svakako uspio Bahrein i njihov prikazan suživot s morem na otoku koji im je donio nagradu Zlatnog lava za najbolje nacionalno učešće. Skroman život predstavljen je i skromnim materijalima ukomponiranim u kućice iznad mora.
Osim topline objekta, materijala u arsenalu njemačkih inženjera, prikaz hladnog prostora postignut je umjetnom maglom koja usputno simbolizira oblake iznad kojih se može vinuti željeznim mostovima. Osjećaj nepovoljnog vremena, rose, hladnoće uveden u zatvoren prostor u potpunosti je postignut te zanimljiv i drugačiji od drugih jer u ovakvom prostoru zasigurno ne želimo biti sami.
Arsenali su omogućili arhitektu Eliassonu iz Danske postavu one druge strane oblačnog neba, kišu odnosno ovdje vodu iz gumenih cijevi koje se izvijaju pod utjecajem pritiska vode te stvaraju zvukove slične bičevanju. Stvorene „skulpture“ vode obasjavaju bljeskovi reflektora, a sve to nestane i prije nego se čovjekovo oko privikne na novu situaciju… U zamračenom prostoru uz vodu, bljeskove i čovjekovu neočekivanost nečeg takvog u prostoriji arsenala, u kombinaciji zasigurno predstavlja odmak od uobičajenog.
Ostalim izloženim radovima kao na primjer nesvakidašnje prikazivanje gradske gužve i buke u zatvorenom prostoru, kuće s pješčanim podom, metalne skulpture, nacrti velikih dimenzija, žičani kavezi povezani u cjelinu kao i mnogi drugi izlošci često ostaju neshvaćeni, ali čovjeka ispune srećom i zadovoljstvom kako zbog samog sudjelovanja tako i samog načina predstavljanja normalnog kroz nešto apstraktno i drugačije.
Iako uvijek postoje i oni nezadovoljni, iako ne uvijek u potpunosti, njihov negativan dojam zasigurno će popraviti sam grad Venecija. Predivna cvjetno gotička, gotička, venecijansko-bizantska, renesansna, barokna arhitektura svakako su obilježja ovog grada. Cijenjeni Trg svetog Marka, kanal Grande, gondole, neizostavni most Rialto te ostali „predstavnici“ Venecije u svakom od nas pobudit će oduševljenje te poštovanje prema tom posebnom gradu na vodi.