Po prvi put objavljujemo lirske pjesme učenice, pjesnikinje Maje Smokrović, 2. AT, u projektu Autorsko književno stvaranje i prevođenje autorskih tekstova predmeta Hrvatski jezik
Dragocjeni pjesnički svijet učenice Maje Smokrović, 2. AT
FOTOGRAFIJU AUTOPORTRETA SNIMILA TE LIRSKE PJESME: Maja Smokrović, 2. AT
NAPISALA: Tina Udović, prof. savjetnik
Talentirana mlada pjesnikinja, učenica Maja Smokrović (2. AT) u projektu Autorsko književno stvaranje i prevođenje autorskih tekstova uvela nas je u svijet svoje lirske poezije uz prateće ilustracije prema izboru učenice, omogućivši prvo javno objavljivanje autoričinih lirskih pjesama. Pjesnički svijet učenice ispunjen je suvremenim pjesničkim izrazom, unutrašnjim svijetom pjesnikinje, svakodnevnim mladenačkim snovima, htijenjima i slutnjama i, kao osnovno obilježje lirskog pjesništva Maje Smokrović, izrazitom osjećajnošću. Svoju je lirsku poeziju autorica ilustrirala prizorima i rečenicama iz omiljenog filma „Labirint“, (odgojno-obrazovni ishod: SŠ HJ B.2.4. Učenik se stvaralački izražava prema vlastitome interesu potaknut tekstom.) iskazavši izvore vlastitih nadahnuća i u međupredmetnoj korelaciji s općeobrazovnim i strukovnim predmetima. Pitajući se je li pred nama nova Vesna Parun ili posve originalna, nova pjesnička ličnost, s veseljem iščekujemo nove lirske pjesme učenice Maje Smokrović!
Staklo
Je li život proziran ko’ staklo?
Poput kristalića leda do jutra se maklo
to mišljenje poput mašte, nije li slatko?
To malo čisto čudnovato staklo.
No kada zla oluja u moj svijet kroči,
sve što sanjah kraj mene će proći,
i svi dusi pakosni po mene će doći.
Ja čekam da me kiša preskoči,
no kapljice hladne donose mi sreću.
Ledene sige od mene se okreću.
Krajevi kose mi se zapliću,
Oštrice grube ja više neću.
Nije me više ničega strah,
Od mog stakla neće nastati prah.
Slomiti me neće, neću gubiti dah,
Moj karakter više neće bit’ plah.
Greška
Greška teška pokopala je mene.
Krivo rekoh šalu, sad stvaraju se scene.
Iskrenost me koštala vlastite glave,
dane sama provodim sive i plave.
Knjiga, utjeha je moja,
jedino u njoj vidi se boja.
Znam, ovo vrijeme će proći,
sve nebeske šare po mene će doći.
Znaju, ja tu nisam kriva,
odbačena sam ko’ limenka piva.
No plan Božji čudna je priča,
Osjećati se neću ko ‘ vještica iz Griča.
Sjaj u tami
U svjetlu tame,
rodile su se nove nade.
I kad sanjam kroz noć,
znam, to vrijeme će doć’.
Kad me tvoje oči ljube,
Kad mi se zle misli gube.
Dok mjesec sja i bura puše,
sve se moje bune guše.
I kad Bog moju dušu kazni,
nemoj da moja sudbina te prazni.
Novi početak
Kako je to početi iznova?
Pitanje je od koga boli glava.
Vrijeme je ostvarivanja snova,
sada vlada prilika prava.
Iščupala sam se iz njihovih kandža.
moja sloboda meni je slasna.
U moru opcija ja sam lađa.
moja odluka nije kasna.
Hitro vrijeme brzo će proći,
brojevi na satu meni se smiju.
No ja znam da što želim ću moći,
zle misli od mene se kriju.
Sjena
Ustrijelit ću te pogledom.
Naglim, oštrim ugledom.
Znam da tu nema truda,
neću čekati da se dogode čuda.
Ni vrag me ne može smutiti.
Obraza rumenih, ja ću se ljutiti.
Plest ću si kosu, žalosna lica.
Na gitari puknut će mi i žica.
Ni spavati ja više neću,
u mrklom mraku pronaći ću sreću.
Šetat ću gradom, ulicama praznim,
Tvoju sjenu vidjeti u izlozima raznim.
Krila sna
Iz sjene razviju se krila,
i ja poletih hitro s papira.
Te ugledah šume zelene i divne,
strme planine te špilje skrivene.
Sad u meni ta sreća biva,
mirno, sneno u mom srcu sniva.
I ja, istraživačka duha,
pođoh od sjevera pa do juga.
Učinih ono za što mi srce vapi,
Vidih kako se rijekama slijevaju slapi,
te napokon, nakon teškoga dana,
moja je postelja mjesečinom obasjana.
I ja, vedroga duha, odletih u nove snove.
Nove avanture moju dušu love.
Nekoć u staroj bajci
Zimska hladnoća opsjela je mene,
moju dušu i srce te oči ledene.
Ako znam gdje poći pronaći ću te moći,
no vrijeme na satu do tada će proći.
I ako zaboravim tko uistinu bijah ja,
Pronađi me u zvijezdi koja uvijek sja.
A, ako izgubim sve svoje nade,
ti si onaj koji moje snove krade.
Zbog tebe sve moje ruže trunu,
Vladaš mojim mislima, ne gubiš tu krunu.
No mojoj patnji stigao je kraj.
U dvorac ja stigoh, samo to znaj.
Isprepliću se hodnikom stube bajne,
„Moć nada mnom nemaš“, riječi su mi trajne.
Čudesna li svijeta
Čudesna li svijeta u kojem bijah ja,
tu žar nadnaravnih bića sja,
tu bijaše goblina, no i vila.
Ta, i pričljivih stijena i šašavih ptica.
Kraj visokog zida rožice su bajne,
U potoku odraz čuva sve tajne.
Crvić plavi, daje nade lažne.
Izgubljena, čekam kazne strašne.
Tu svakakvih čudesa uistinu bijaše,
Tu ništa nije kao što se činjaše.
Bal iz davnina
Vino u zlatnim čašama sja,
dok o tebi mislim ja.
Šuštanje haljina, žamor i radost,
bez tebe ja nemam mladost.
Krase me oči plave te vlasulja plemenita,
ti si moja ljubav vrela, i skrivenita.
Osmijeh slađi od kolača tvoje lice krasi,
iz tvojih okova neka me nitko ne spasi.
Ni raskoš dvora nije tolika divota,
kao kad se mi nađemo svakoga života.
Noćni bal čudesnih ruža
Sav nakit na meni blista,
tvoga žara još nisam sita.
Vrtim se u haljini bogatoj,
ruže prepliću u kosi svilenoj.
I kada mrkla noć nas obuhvati,
znaj da ko’ zvijezda ja ću sjati.
Kada se kristali leda nestrpljivo tope,
milo ću ti recitirati pjesničke strofe.
I plesat ćemo koliko nas je volja,
te znaj da s tobom moja noć je bolja.
I ako se jednoga dana iz svijeta ne vratim,
znat ćeš da tvoju bol svim suzama platim.
