S VIŠESTRUKO NAGRAĐIVANOM I PRIZNATOM GLUMICOM EDITOM KARAĐOLE RAZGOVARALI SMO O NJENIM POČECIMA, NAJDRAŽIM ULOGAMA, TREMI I POKOJOJ SITNICI POPUT NAJDRAŽEG HOBIJA
GLUMA JE ZA MENE SLOBODA I IGRA
RAZGOVARALA: Maja Vignjević, II. G
SNIMILA: Alyana Kallyl Glasenhardt II. G
Glumica Edita Karađole i novinarka Maja Vignjević za vrijeme intervjua
Razgovorom na satu o prethodno pogledanom kazališnom komadu „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ Ive Brešana u izvedbi „HKD Teatra“, došli smo do ideje o intervjuu s jednim od glumaca u toj predstavi. Učenike se najviše dojmila glumica Edita Karađole koja je u predstavi glumila učiteljicu. Edita Karađole nagrađivana je za mnoge među svojim ulogama, a jednu od najvažnijih nagrada dobila je upravo za ulogu učiteljice u navedenoj predstavi.
Maja Vignjević: Kako ste se započeli baviti glumom?
Edita Karađole: Od malena sam voljela glumu. Imala sam jednu tetu koja me je naučila more pjesmica. Vrlo sam brzo učila, i stalno sam bila po priredbama. Kod kuće su bili jako strogi sa mnom, a u meni se stvarala sloboda, igra… Nisam bila puno u krivu. Gluma me veoma veseli.
M.V.: Što Vas u glumi najviše veseli?
E.K.: Najviše me veseli publika.
M.V.: Koji Vam je dio u pripremi predstave najzanimljiviji?
E.K.: Jako me interesira kakav je lik kojeg glumim, što ta osoba misli, što radi…
M.V.: Imate li vremena za hobi pored glume?
E.K.: Pa uglavnom imam, ali više-manje ti su hobiji vezani uz umjetnost i obitelj.
M.V.: Jeste li ikada odbili ulogu?
E.K.: Nikada nisam odbila ulogu. Svaka mi je uloga zanimljiva na svoj način.
M.V.: Imate li tremu? Kako se s njome nosite?
E.K.: Imam, ali moja trema je takva da ju mogu držati pod kontrolom. Ta se trema javlja u tisuću oblika. Najprije treba duboko disati, zbog čega sam išla na posebne tečajeve disanja koji su mi puno pomogli.
M.V.: Jeste li ikada razmišljali o režiranju vlastite predstave?
E.K.: Pa ne baš. Mislim da je za to potreban jedan veliki talent. Ja sam svoju energiju prvenstveno usmjerila na mali dio kazališta, a to je jedan čovjek.
M.V.: Koga od mladih glumaca smatrate potencijalom u Hrvatskoj?
E.K.: Ima dosta potencijala, ali voljela bih ih vidjeti kako glume u kazalištu. Film je jedna, a kazalište posve druga stvar.
M.V.: Jeste li ikada glumili na filmu?
E.K.: Jesam, ali ništa značajno, samo manje uloge. Sada glumim u seriji Larin izbor, baku Cvitku. To mi je simpatična uloga.
M.V.: Postoji li tekst kojega nikako niste mogli zapamtiti?
E.K.: Pa uglavnom ne. Ja sam bila u više situacija da učim veoma zahtjevne tekstove. Prvi takav tekst bila je Marulićeva Judita. Ona je sva u starim akcentima, ali uspjela sam naučiti. Veoma teško mi je bilo naučiti tekst Milana Rakovca, Sik kosira. Morala sam tri minute nabrajati malena mjesta i sela po Istri, međutim on je to tako sjajno složio pa sam ipak naučila. Lakše se uči drama nego komedija. Drama ima neki svoj slijed za razliku od komedije.
M.V.: Jeste li ikada zaboravili tekst na bini?
E.K.: Dogodilo mi se jedanput u Buzetu, govorila sam Juditu. Odmah negdje blizu početka svog govora, više nisam znala. A to je bio tekst kojeg sam govorila preko stotinu puta. Počela sam bilo što govoriti dok se nisam sjetila teksta. Grozan osjećaj, ali ipak sam se snašla. Nitko nije ni primjetio moju pogrešku.
“Ja sam svoju energiju prvenstveno usmjerila na mali dio kazališta, a to je jedan čovjek.”
M.V.: Tko vam je glumački uzor?
E.K.: Ima jako puno dobrih glumaca, i sve ih smatram uzorima.
M.V: S kojim ste se likom kojeg ste glumili najviše sjedinili?
E.K.: Jako sam voljela jednu malu ulogu, Makedonski tekst, Pastelija. Žena koju sam glumila zvala se Morotka Kosotka. To je bilo u nekom posebnom svijetu.
M.V.: Što biste radili da niste glumica?
E.K.: Bila bih pravnica, vjerojatno, ali tko zna što bih tamo radila. Koliko bih poštena bila, koliko bi ljudima pomogla, ali nešto bi društveno bilo.